Ljeto umire pored rijeke

Galopira izblijedjelo ljeto po uglačanim
pločnicima ovog sumornog grada, koji je
odavno postao pristanište potonuća.
Nekada su ove ulice mirisale na nadu u
skrivenim pogledima ljubavnika.
Nekada smo se prepoznavali po boji svemira
koju smo skrivali u očima.

Treperi izblijedjelo ljeto u nedeljnim tišinama,
u dosadnim, dugim predvečerjima bez
svjetlucanja šuškavih snova. Snovi su nekada
bili naša jedina svojina.
Treperi izblijedjelo ljeto, po kamenjarima
naših izgubljenih godina.

Učaurilo se pospano ljeto. Sklupčalo se
ko umorni noćni leptir ispod ulične svjetiljke,
što spaliće njegova umorna krila.
Treperi pospano ljeto…
Sa neba po meni pada pustoš i tišina.

More u očima nepoznatog gospodina

 

Naslikaj mi kristalno more u očima.
Jutra bez treptaja vjetra na beskrajnoj pučini. Plavetne zore kojima sam umoran bojio dane u sivoj ravnici. More je moja istina
i moja jedina sudbina, kojoj se uporno vraćam u turobnim, poznim godinama moga postojanja.

Znaš li da su danas sve moje želje
slomljenih krila u kavezu ptica sputana,
da beskućnicima i prosjacima zavidim,
u njihovim koracima su pobjegli od mene svi moji bjegovi i moja lutanja.

Zato mi, molim te u očima naslikaj more!
Osjećam kako već s oblaka padaju po meni
neke tišine, kako na drugu stranu nježno me vuku neke nevidljive niti…
Pitaš da li se plašim pepela i tame, da li za nečim žalim?
Odgovor ne znam ni sam,
al krenuću nekako lakše,
ako u očima sopstveno more
uspijem zauvijek skriti.

Noć kad je Mjesec progutao svoju sjenku

Zavijali su vjetrovi po kamenjarima one
noći kada mi je stiglo pismo bez potpisa
i bez adrese.

Kada si odlazio od mene one pepeljaste zore,
obećao si da ćeš se javiti, da ćeš po kišama,
vjetru ili nekom slučajnom prolazniku, poslati
glas po kome ću spoznati da li ti je na putu
srce procvjetalo ili su ga zvijeri rastrgle po
šipražju i divljini našeg bitisanja.

Zavijali su vjetrovi one noći, kada su na okna
moga sjenovitog doma, iznenada počele da
dolijeću Bogomoljke i titravo šušte krilima.

Uokvirivala sam svoje čežnje u ljupke ramove
od tisovine, svih ovih godina dok sam čekala
glasnike iz daljine. Moje uokvirene čežnje
nestrpljivo su provirivale sa zidova.

Te noći, Mjesec je progutao svoju sjenku.
Pomračina je nepovratno skrila jedini glas od tebe.
Nikada pronašla nisam ono skriveno pismo.

Pod oknima moga sjenovitog doma, toga ljeta
iznenada je procjetala opora divlja ruža. S večeri,
na njene mirisne cvjetove dolijeću Bogomoljke i
treperavo šušte krilima. Kad ljetni pljusak zalije
njene plišane cvjetove, cijela ulica odjednom
čudnovato zamiriše na nedostajanje.

Luna na pepeljastom drumu

Zadijenula sam usplahirena nedostajanja
kao biserne šnale u kosu, onoga jutra
kad vjetrovi su odali poslednju počast
umirućem ljetu i kad su umorni konjanici
čvorovima sudbine svezali nebo za Zemlju.
Stresao si sa kaputa prašnjave dodire svilenih
žena, koje si ljubio ispod mreškavih platana,
onih turobno olistalih dana, tvoje neukroćene
mladosti.
Prepoznao si lebdeće poruke u
blijedim jutrima obojenim u plavičaste tišine i
bez riječi si po mojoj svilenoj postelji, kao tragove
sopstvene prisutnosti razmjestio nespokoje.
Zadijenula sam tvoj pogled u kosu, da kao srebrna
Luna, svijetli mi drumove pepeljaste samoće,
dok po tragovima sopstvenih htijenja, koračam
nepreglednim tminama stoljetne hladnoće.

Doručak kod gospođe Magdalene

Po kosi su joj se rojile neke tišteće
melanholije, tog jutra kada je na terasi
kuće koja gleda na sumrak poslužila
doručak slučajnom raznosaču
dobrih vijesti koji joj je maločas pozvonio
na vrata.

Čaj od šipurka poslužio mu je kao ogledalo
iz koga su se presijavale neke rumene
bistrine.

Gospođa Magdalena suzdržano je škiljila
sivim očima odmjeravajući neočekivanog gosta
i šuškavim glasom umjesto šećera, poslužila je
sopstvene sumnje:
„Dobri glasovi su slučajni gosti u ovoj ornuloj
kući, čiji temelji nisu navikli na pomirljive
vijesti i nasmijane ljude. Ovdje su đavoli
odavno kese odriješili i sve što sada vidiš
njihova je svojina.“

Njene oči su bile kao dva uzburkana olujna
mora i uzalud je pokušavao da u njima ugleda
skrivenu iskru nadanja.
Neveselo je shvatio da je pronaći neće.

Gospođa Magdalena, odveć hladna,
na srebrnom poslužavniku iznese mu bajat
kolač od badema i sjede u pletenu stolicu
od pruća koje je nekada davno listalo
na proljetnom vjetru.
„Listalo je i moje srce, onomad, kad su
kaldrme pjevale pod ritmom mojih koraka
i kad su na raskršćima cvjetala nadanja.
Sada je suvo, poput ovog pruća.
Čovjek nije drvo, zapamti dječače,
i ako korijen pusti na jednom mjestu,
to prvi je korak do potonuća. Zato koračaj
i pusti srce da kao misao svemirom leti.
Kreni već jednom, još je toliko šuma
i rijeka koje sad negdje šume,
moraš ih vidjeti…“

Sunce je obojilo dan teškim bojama zlata,
kad je napustio kuću što gleda na sumrak.
Gospođa Magdalena, ostala je na tremu,
kao umorna jesenja ruža. Osvrtao se nekoliko
puta. Učinilo mu se da mu je mahnula ta
čudna starica u haljini od teškog brokata.

Nikada više nije pronašao stazu do kuće,
na koju je onoga dana odvela ga šuma.
Da li je sve bilo samo priviđenje?
Tek s vremena na vrijeme, učini mu se
da prepozna dva uzburkana mora, u očima
slučajnih prolaznika koje susretne
negdje, dok umoran korača
pored dalekog seoskog druma.

Kristina Glušac Plavšić

slika:Louise De Hem

Pismo za izgubljenog putnika

Odavno sam naučila
zadržati dah, kad jutro
poput ovoga donese
plimu tebe.
Molekulima tvoga odsustva
obojim puteve sopstvene
krvi i sanjam da si tu.

Tvoja putovanja za mene
nisu odlasci.
Davno sam te uspavala
u svojim ponoćnim nemirima
i jutarnjim potonućima.
Šaljem papirne zmajeve
da uđu ti u trag i nasumično
biram riječi kojim bih te
uplašena i umorna u pjesmu
sklupčala, da bar na tren
tu prespavaš, kao nekada davno
pored roditeljskog ognjišta.

Kao molitvu, šapućem ti ime,
tek puste riječi – moje sve
i ništa…

Od mojih umornih misli
razgranaće se oblaci iznad
rijeke i krenuće da te pronađu,
negdje na drumu,
ako još istim koracima odmjeravaš
dane negdje daleko od mene, gdje
se snovi ne tumače iz očiju umornih
starica, koje slučajno susrećeš
pored polja duvana.

Moje prokletstvo su riječi,
na bilo koji način da ih složim,
u svakoj pjesmi pronađem tebe.

Moje prokletstvo su riječi
i moja jedina svojina,
moj štit su i mač, kad sutignu me
sumorne magle svih tojih i
mojih u grobnicu svemira
bačenih godina.

Kristina Plavšić

Povratak

Ako jedne neobjašnjivo tihe
večeri konačno odlučiš
prosuti svoje korake ulicama
ovog zabačenog grada,
koji je nekada davno uljuljkivao
tvoje zelene snove,
čije si svodove nekada svojima zvao,
a onda ih olako prodao
za šaku ništavila i laži.
Ako ipak odlučiš prosuti svoje
umorne korake, ovim ulicama
koje su u svojim betonskim venama,
negdje duboko sačuvale odbačene
opiljke onog izgubljenog tebe,
potraži po slijepim drumovima taštine,
slamnati šešir na glavi odvažnog
Čudaka, koji u pjesmi slavi ljubav
i radost, vjetar i rijeku,
koji je stalni mjesečev gost.
Upitaj ga koliko koštaju zlatne tišine
i da li su sve naše sreće u baršun
uvijene tuge, koliko koraka treba
preći da pronađeš spokoj?
Da li su radosti umotane u šarene
celofane ili u poj ptice, koja ti slučajno
sleti na rame?
Kad po sumornim čekaonama malih
provincijskih stanica zauvijek ostane
dio tebe
i kad te svi umorni vozovi uvijek na istu
stanicu uporno budu vraćali,
potraži još samo jednom onog odvažnog
Čudaka, što pod slamnatim šeširom
zauvijek čuva ljeto.
Pitaj ga gdje spavaju svi naši osmijesi
koje izgubimo uz put,
da l ona daleka žena
još uvijek pripada tebi?
I zaplači – od tuge il sreće,
sasvim je svejedno,
kad na raskršću umoran shvatiš
– svi drumovi i staze, jedino i postoje
da bi se jednoga dana
ponovo vratio sebi.

Kristina Plavšić

Pozorište umornih sjenki

Razgoropadili su se
olujni oblaci po ovim
hladnim bespućima.

Gavranovi su naši svatovi.
Po njima šalješ glasove
da dočekaju putnike s druma.

Pitaš me kojim dragim kamenom
ćeš darivati purpurne skute moje ljubavi
i koliko koštaju obećanja,
a i sam znaš da si riječi odavno
prodao u bescjenje
i da je ova ljubav, žrtveno jagnje
osuđena tek na kamen spoticanja.

Otmjeno nosim prezir,
kao modni dodatak na licu naviklom
na malodušnost i gorčinu
i puštam te da se rasipaš rimama
i lažnim srebrom premorenih osjećanja.

Ti i ja smo tek glumci
ovisni o ulogama u ovom oronulom
pozorištu umornih sjenki,
što jedno drugom s vremena na vrijeme,
kao topao čaj poslužujemo šoljice sujete,
vjerujući da su ovo uloge našeg života.

Sopstvenom krvlju, hranimo ljubav,
a preziremo se odavno,
tiho
i bez glasa.
Ko bisere, u nepovrat
rasuli smo snove,
naše jedino imanje,
nahranivši njima čopor
bijesnih pasa.

Vrt ukroćenih bura

Neki sivi konjanici
dolaze u vrtove
mojih ukroćenih bura.
U dahu njihovih
umornih konja
prepoznajem opomene.

Prilazim im nasmijana
i bosa.
Pjesmom ih kitim.
Šapućem im o
plavetnilu života
i iz pehara mog pradjede,
nekog davno umrlog kneza,
dajem im da ispijaju
pjenušava pomirenja.

Cvjetovi u mojoj kosi
im se smiješe
i pozdravljaju ih sjajem
jutarnje rose.
Ja koračam bosa
i sivim jahačima
šapućem stihove pune života.

Pjevam im baladu
o zaboravljenim nadama
davno udavljenim
u močvarama učmalosti
iz kojih su prkoseći ništavilu
procvjetali bjeličasti
cvjetovi lotosa.

Nebo iznad ljubavi

Potrošio si ironične
riječi,
usput ih odbacivši kao
papirnate maramice.

Ostala su samo
beskonačna ćutanja.

Na izgužvanim košuljama
nemarno si zaboravio
mirise naših bezbrižnih
predvečerja,
toplinu vatre iz kamina,
od koje je samo
pepeo ostao.

Susrećemo se
svakodnevno, po hladnim
hodnicima lavirinta
u koga smo svojevoljno stupili,
usput zaboravljajući
u šta su nas ovi zidovi pretvorili,
a šta smo to nekad bili.

Koračamo
bez cilja i kraja.
Koračamo hodnicima
punim vlage naših
isplakanih dana.

Naša je ljubav postala
strvina,
odbačena pored
prašnjavog druma.
Oblačno nebo
Iznad nje,
puno je gladnih,
crnih vrana.