Sjene

Ljubav se skrila
u podnožju kule od karata,
što nekad je branismo
kao zlatno znamenje.
Zaronjeni u svoje tmine,
primijetili nismo
– survalo se na nas
neko crno kamenje.

Sad pješčanim satovima
mjerimo zajedničko vrijeme.
Ravnodušnim prezirom
zalijevamo sumnje sjeme.
Po navici podgrijavamo
sopstvene hladnoće.

I dok koračamo
ruku pod ruku,
zveče za nama
po džepovima skrivene
nepremostive samoće.

Gost

Sve lakše me sustižu jeseni.

Kad umire avgust,

u svome malenom stanu,

ko putnika namjernika,

s večeri, ugostim svemir.

Uz čaj od snova,

sa zvijezdama, dugo vodim

noćne razgovore.

Neopaženo, odnekud,

pojaviš se i ti.

I mada se skrivaš,

odaje te u titraju vjetra

neki skriveni nemir.

Rastjeraš crne oblake,

što roje se nad mojim mislima.

Učiniš, da procvjetaju

šarene vrpce na zaboravljenim,

požutjelim pismima.

I prije svitanja odeš.

Dug je pred tobom put.

Ostaje samo čežnja,

nevidljiva i teška.

Ko crnu mačku samoće,

privijam je uz skut.

sitting-mystic-195041f6-3002-4b33-9ab0-b579af130030

Ponori

Zalutala je srebrna mjesečina

na usahle obale naših nadanja.

Okna su ova

odavno izgubila vidike.

Na stolu – svečani stolnjak

i dvije čaše…

Groteskna slika ljubavi

u domu spoticanja i stradanja.

Juli je,

a tako slutim hladnoće…

Pod žmirkavim svijećama učaurenosti

ugostiću i noćas

naše samoće.  

hqdefault

Lipe pored Une

Po pretincima ormara od orahovine,
kao svilene haljine
poslagah minula ljeta
– riznicu prošlosti,
mrvice sjećanja
koja se tiho krune.
tu leže
davno zaboravljene avgustovske večeri,
skrivene strepnje i nemiri,
treperave ive i breze,
čitavi šareni svemiri…
Pod paučinom tišine
davno uspavah dio sebe.

Ne otvaram često
teška orahova vrata.
Davno sam ih zaključala
ključem od snova i zlata.
Davno sam zaboravila
onu daleku – sebe.

Tek ponekad s jula,
kraj Une,
kad lipa procvjeta zlatom,
kad olistaju zelene krune,
čežnja mi šapne za vratom.
Poželim da me bude
davno prohujale kiše.
Jer, nigdje na cijelome svijetu,
ko tu kraj rodne Une,
na nostalgiju i prošlost
lipa ne miriše. 13315248_887286148065383_6212575842546595018_n

Čekanje

Pucketaju po udolinama neizgovorenog

sva naša neispunjena obećanja.

Grebu po oknima,

smiju se, zveče i reže.

Ja, sestra svih nesanica,

gospodarica strepnji i strahova,

bdijem nad njima

i s večeri, bosa i sama,

ko biserje,

pažljivo ih sakupljam u zvjezdane mreže.

Na čipkane ovratnike mojih haljina

zebnja se odavno privila.

Puštam je da raste.

Po alejama pustih proljeća

ko jorgovani cvjetaju sivila.

Ja, 

još te čekam.

Biranom pjesmom uspavljujem šumu,

krotim stogodišnjeg goostasa.

Da pitoma bude,

da ti ne zakloni sjenku,

kad jednog dana,

umoran i sam,

ko nezvan gost 

pojaviš se na drumu.

754527

 

 

Peroni

Sačuvah dah

minulih ljeta

skriven pod obodima

slamnatih šešira,

koje bojažljivo skrivah

u tami škripavih ormara.

Izranjaju teška

avgustovska predvečerja

iz šuškavih svila

mojih iznošenih haljina.

Vrhovima prstiju

dodirujem svilu.

Pronalazim u zamračenim

odajama tjeskobe

davno zaboravljenu – sebe.

Sačuvah dah

minulih ljeta

u gnijezdima svojih nemira,

na kolosijecima zebnje…

Putujem nesanicama,

ne bih li 

na peronima prošlog,

ponovo susrela

davno izgubljenog – tebe.

16414710

Samoće

Potražim te katkad

u nenaslovljenim tomovima

knjiga nedosanjanih ljubavi.

Tumaram predjelima nemira,

predgrađima snova,

ne bi li pronašla tren

kad dodirnuće se naši

izgubljeni svjetovi.

Ogrnuta plaštom od tmine

grozničavo prevrćem šoljice

ispijene kafe

– možda su u njima iscrtani

tvoji putevi,

možda na njima si sam…

Sklapam oči.

Krećem ti u susret.

Na putu nikoga nema,

osim tišine.

Prepoznajem te katkad

u paralelnim ulicama samoće,

dok koračamo putevima

koji se nikad spojiti neće.

Hladno je…

Na plašt od tmine

kupe se hladnoće.

Ko čipkani kišobran,

sklapam još jedan dan.

U praznu sobu spušta se veče.

Grlim ko sestre svoje samoće.

samoće