Povratak

FB_IMG_1452122543790Ako jedne neobjašnjivo tihe
večeri konačno odlučiš
prosuti svoje korake ulicama
ovog zabačenog grada,
koji je nekada davno uljuljkivao
tvoje zelene snove,
čije si svodove nekada svojima zvao,
a onda ih olako prodao
za šaku ništavila i laži.
Ako ipak odlučiš prosuti svoje
umorne korake, ovim ulicama
koje su u svojim betonskim venama,
negdje duboko sačuvale odbačene
opiljke onog izgubljenog tebe,
potraži po slijepim drumovima taštine,
slamnati šešir na glavi odvažnog
Čudaka, koji u pjesmi slavi ljubav
i radost, vjetar i rijeku,
koji je stalni mjesečev gost.
Upitaj ga koliko koštaju zlatne tišine
i da li su sve naše sreće u baršun
uvijene tuge, koliko koraka treba
preći da pronađeš spokoj?
Da li su radosti umotane u šarene
celofane ili u poj ptice, koja ti slučajno
sleti na rame?
Kad po sumornim čekaonama malih
provincijskih stanica zauvijek ostane
dio tebe
i kad te svi umorni vozovi uvijek na istu
stanicu uporno budu vraćali,
potraži još samo jednom onog odvažnog
Čudaka, što pod slamnatim šeširom
zauvijek čuva ljeto.
Pitaj ga gdje spavaju svi naši osmijesi
koje izgubimo uz put,
da l ona daleka žena
još uvijek pripada tebi?
I zaplači – od tuge il sreće,
sasvim je svejedno,
kad na raskršću umoran shvatiš
– svi drumovi i staze, jedino i postoje
da bi se jednoga dana
ponovo vratio sebi.

Kristina Plavšić

Pozorište umornih sjenki

Razgoropadili su se
olujni oblaci po ovim
hladnim bespućima.

Gavranovi su naši svatovi.
Po njima šalješ glasove
da dočekaju putnike s druma.

Pitaš me kojim dragim kamenom
ćeš darivati purpurne skute moje ljubavi
i koliko koštaju obećanja,
a i sam znaš da si riječi odavno
prodao u bescjenje
i da je ova ljubav, žrtveno jagnje
osuđena tek na kamen spoticanja.

Otmjeno nosim prezir,
kao modni dodatak na licu naviklom
na malodušnost i gorčinu
i puštam te da se rasipaš rimama
i lažnim srebrom premorenih osjećanja.

Ti i ja smo tek glumci
ovisni o ulogama u ovom oronulom
pozorištu umornih sjenki,
što jedno drugom s vremena na vrijeme,
kao topao čaj poslužujemo šoljice sujete,
vjerujući da su ovo uloge našeg života.

Sopstvenom krvlju, hranimo ljubav,
a preziremo se odavno,
tiho
i bez glasa.
Ko bisere, u nepovrat
rasuli smo snove,
naše jedino imanje,
nahranivši njima čopor
bijesnih pasa.

Vrt ukroćenih bura

Neki sivi konjanici
dolaze u vrtove
mojih ukroćenih bura.
U dahu njihovih
umornih konja
prepoznajem opomene.

Prilazim im nasmijana
i bosa.
Pjesmom ih kitim.
Šapućem im o
plavetnilu života
i iz pehara mog pradjede,
nekog davno umrlog kneza,
dajem im da ispijaju
pjenušava pomirenja.

Cvjetovi u mojoj kosi
im se smiješe
i pozdravljaju ih sjajem
jutarnje rose.
Ja koračam bosa
i sivim jahačima
šapućem stihove pune života.

Pjevam im baladu
o zaboravljenim nadama
davno udavljenim
u močvarama učmalosti
iz kojih su prkoseći ništavilu
procvjetali bjeličasti
cvjetovi lotosa.

Nebo iznad ljubavi

Potrošio si ironične
riječi,
usput ih odbacivši kao
papirnate maramice.

Ostala su samo
beskonačna ćutanja.

Na izgužvanim košuljama
nemarno si zaboravio
mirise naših bezbrižnih
predvečerja,
toplinu vatre iz kamina,
od koje je samo
pepeo ostao.

Susrećemo se
svakodnevno, po hladnim
hodnicima lavirinta
u koga smo svojevoljno stupili,
usput zaboravljajući
u šta su nas ovi zidovi pretvorili,
a šta smo to nekad bili.

Koračamo
bez cilja i kraja.
Koračamo hodnicima
punim vlage naših
isplakanih dana.

Naša je ljubav postala
strvina,
odbačena pored
prašnjavog druma.
Oblačno nebo
Iznad nje,
puno je gladnih,
crnih vrana.

1244714916_gorenkov_surrealism_13

Zalutali brodovi

Šaputala sam neku pjesmu
o konju u samrtnom ropcu,
što dušu predaje šumi.

Posmatrao me je stranac
sa ožiljkom na desnoj obrvi
i pernatim glasom
nesrećnog anđela.

Moja pjesma šapatom je
zastajala u strančevoj kosi
i od nje su se razgranale
njegove napukle misli:

„Neminovnosti nam
uvijek dolaze na vrata
i nema tog ključa,
koji može da nas zaštiti
od susreta sa njima“

Pjevušila sam šapatom
neku zaboravljenu pjesmu.

Stranac sa ožiljkom
na desnoj obrvi
i pernatim glasom
nesrećnog anđela,
odlazeći prema nevidljivoj
pučini, u pjesmu mi je upleo
svežnjeve gorčine.

Šapućem i dalje

onu zaboravljenu pjesmu
iz koje cvjetaju gorki
plodovi.

Zašuštaće negdje pored njega,
sve moje prognane misli,
kad u snove mu dođu
zalutali papirni brodovi.

 

33

Čovjek s kaputom od jedara

Susrela sam tvoj pogled
jednog crvenog sumraka
na raskršću
sopstvenih potonuća.

Nosio si kaput skrojen
od odbačenih jedara,
koja si pronašao na obali
onog davnog maja,
kad more je zapljuskivalo
tvoje najbolje godine.

Šaputao si pjesme
o smijehu i suzama.

„ Da li si slušala jecaje
pšenice,
dok duša joj se
u prah pretvara?

Njen jecaj je pjesma
vodenice
što putuje svijetom
u grgolju vode.
Jecajem duše,
pjesma se stvara!“

Poklonio si mi
crveni končić, kao štit
od urokljivih pogleda
i tužnih riječi.
Na dlan mi položio
zrnce nespokoja.
„Samo ga pusti da raste…“

Otišao si bez pozdrava.
Nikada više sreli se nismo.

Ostao si jedina boja
čežnje, svih ovih godina.
Sva tuga i ljepota.

Jecajem duše te pjevam,
uporno i tiho,
dok odmotavam klupko
sopstvenog života.

flat550x550075f-u3

Činjarica

Njegovala je neobične priče u uspavanim predgrađima navika. Kao dragocjeno sjemenje, koje će procvjetati kada ga ogrije nečiji topli pogled, ona je sijala riječi. Govorilo se da džepovima kaputa, umjesto svilenih maramica, uredno složene nosi rime i slova i da za svakoga prolaznika kome se usput osmijehne, već unaprijed ima spremnu lijepu riječ, ubranu sa drveta koje je gajila u vrtu iza kuće.
Šaputalo se da je alhemičarka, koja je pripitomila zvijezde i da svake večeri kupa Mjesec u činiji od zlata, da pod oronulim orahovim stablom u vedrim ljetnim noćima s vješticama ispija čaj. Govorili su da je pod pernatim jastukom uspavala čuvarkuće zmije i da im šapuće priče prije spavanja. Da je po krvi i Vesni i Morani sestra i da se nikada ne zna čija će se sjenka u njoj probuditi.
A ona je rječima slikala svoje vidike. Umivala Suncem rime i slogove. Pažljivo ih slagala u papirne stogove. Kao svečane haljine, oblačila se u paučaste tišine, potpuno oslobođena ljudskog bremena taštine.
I samo je njegovala neobične priče u uspavanim predgrađima navika.

 

*Slovenska mitologija Činjarice opisuje kao djevojke i žene koje su vladale magijom.

 

uh3-sama21