Peroni

Sačuvah dah

minulih ljeta

skriven pod obodima

slamnatih šešira,

koje bojažljivo skrivah

u tami škripavih ormara.

Izranjaju teška

avgustovska predvečerja

iz šuškavih svila

mojih iznošenih haljina.

Vrhovima prstiju

dodirujem svilu.

Pronalazim u zamračenim

odajama tjeskobe

davno zaboravljenu – sebe.

Sačuvah dah

minulih ljeta

u gnijezdima svojih nemira,

na kolosijecima zebnje…

Putujem nesanicama,

ne bih li 

na peronima prošlog,

ponovo susrela

davno izgubljenog – tebe.

16414710

Samoće

Potražim te katkad

u nenaslovljenim tomovima

knjiga nedosanjanih ljubavi.

Tumaram predjelima nemira,

predgrađima snova,

ne bi li pronašla tren

kad dodirnuće se naši

izgubljeni svjetovi.

Ogrnuta plaštom od tmine

grozničavo prevrćem šoljice

ispijene kafe

– možda su u njima iscrtani

tvoji putevi,

možda na njima si sam…

Sklapam oči.

Krećem ti u susret.

Na putu nikoga nema,

osim tišine.

Prepoznajem te katkad

u paralelnim ulicama samoće,

dok koračamo putevima

koji se nikad spojiti neće.

Hladno je…

Na plašt od tmine

kupe se hladnoće.

Ko čipkani kišobran,

sklapam još jedan dan.

U praznu sobu spušta se veče.

Grlim ko sestre svoje samoće.

samoće

Kameni cvijet

U kolonama
odvodili su
roditelje i djecu,
da zvjerski ih ubiju,
kosti da im spale.
Na jasenovačkim
poljima smrti
moj narod ubili nisu!
Iz pepela mržnje i smrti,
duše mučenika su procvjetale.

Tamo negdje,
na pustim poljima Jasenovca,
u jednom danu
ubijani su očevi, majke i djeca,
Nestajali su čitavi gradovi i sela,
al opstala je prosta
duša pravoslavna.
Smrtno ranjena,
digla se iz pepela.

Gospode,
mučeničku dušu im prosti!
Koloni mojih usnulih zemljaka,
zvjerski zbrisanih s ovoga svijeta,
dok lojanicu palim
za pradjedovske kosti,
što ostaše podno Kamenog cvijeta.

kameni cvijet

Presuda

Zatvoriću oči i pustiti
druge da mi sude.
Neka se nadmeću
kraljevi i dvorske lude
ko će presudu
bolju mi dati.
Za sve moje boli,
vrline, mane,
osmijehe, suze,
izgovorene riječi,
pobjede, poraze,
nezarasle rane
– sudije će presudu
iza leđa reći!
I neće razumjeti,
sva moja ćutanja,
ljubavi, brige,
slabosti i strasti,
sve moje pjesme
i moja lutanja,
al će da sude,
bez imalo časti.
Zatvoriću oči,
pa, neka mi sude!
Presudu oni,
šapatom će reći.
Ti ljudi zvijeri,
hijene i Jude,
puteve moje
nikad neće preći.

Čahura

U srcu lucidnog svijeta

opet započinješ dan,

ogrnut taštinom,

jutro ispijaš sam.

A napolju proljeće

kišama kaplje.

Tu, negdje iznad tebe,

nebo olistava oblacima,

podne na vrata grebe,

ulica zvoni koracima.

Dok napolju proljeće

kroz oblake curi.

U čahuri svog ,malenog svijeta,

ne prepoznaješ više sebe,

a napolju proljeće cvjeta,

sve ide i bez tebe.

Napolju proljeće novo,

nabreklim rijekama juri.

Tišina

Otišla si.

Nestalo je mirisa tvoje duše

upletene u cvjetove lipe

i žutih dunja

što na ormaru si čuvala.

Otplovila si na čamcu spokoja

do plavih nebeskih uvala.

Izgubila sam te…

I kao da život je stao,

onoga trena,

kad linijom između svjetova,

zašuštala je tvoja umorna sjena.

Izgubila sam te,

bolno,

ponovo onog časa,

kad u mimohodu naših svjetova,

iz sjećanja moga,

zauvijek nestala je

boja tvoga glasa.

Topole

Pored rijeke,
usamljene,
šume topole,
još jedan januar,
ispraćajuć na put.
Drhte na vjetru
njihove grane gole.
Studeni vjetar
okiva mrazom,
prazan seoski put.

Pored rijeke,
usamljene,
topole šume.
I drvo drhti,
nejake grane je strah
– da drumom ne naiđu
siluete crne,
što sasjeće mlado stablo,
pretvorit ga u prah.

Pored rijeke,
usamljene,
šume topole.
Sanjaju ljetnje noći,
krošnjom da dodirnu zvijezde…
Puštaju treperave snove
u granama da im se gnijezde,
čuvaju
i griju
u njihovoj samoći.