Ponori

Zalutala je srebrna mjesečina

na usahle obale naših nadanja.

Okna su ova

odavno izgubila vidike.

Na stolu – svečani stolnjak

i dvije čaše…

Groteskna slika ljubavi

u domu spoticanja i stradanja.

Juli je,

a tako slutim hladnoće…

Pod žmirkavim svijećama učaurenosti

ugostiću i noćas

naše samoće.  

hqdefault

Lipe pored Une

Po pretincima ormara od orahovine,
kao svilene haljine
poslagah minula ljeta
– riznicu prošlosti,
mrvice sjećanja
koja se tiho krune.
tu leže
davno zaboravljene avgustovske večeri,
skrivene strepnje i nemiri,
treperave ive i breze,
čitavi šareni svemiri…
Pod paučinom tišine
davno uspavah dio sebe.

Ne otvaram često
teška orahova vrata.
Davno sam ih zaključala
ključem od snova i zlata.
Davno sam zaboravila
onu daleku – sebe.

Tek ponekad s jula,
kraj Une,
kad lipa procvjeta zlatom,
kad olistaju zelene krune,
čežnja mi šapne za vratom.
Poželim da me bude
davno prohujale kiše.
Jer, nigdje na cijelome svijetu,
ko tu kraj rodne Une,
na nostalgiju i prošlost
lipa ne miriše. 13315248_887286148065383_6212575842546595018_n

Čekanje

Pucketaju po udolinama neizgovorenog

sva naša neispunjena obećanja.

Grebu po oknima,

smiju se, zveče i reže.

Ja, sestra svih nesanica,

gospodarica strepnji i strahova,

bdijem nad njima

i s večeri, bosa i sama,

ko biserje,

pažljivo ih sakupljam u zvjezdane mreže.

Na čipkane ovratnike mojih haljina

zebnja se odavno privila.

Puštam je da raste.

Po alejama pustih proljeća

ko jorgovani cvjetaju sivila.

Ja, 

još te čekam.

Biranom pjesmom uspavljujem šumu,

krotim stogodišnjeg goostasa.

Da pitoma bude,

da ti ne zakloni sjenku,

kad jednog dana,

umoran i sam,

ko nezvan gost 

pojaviš se na drumu.

754527

 

 

Peroni

Sačuvah dah

minulih ljeta

skriven pod obodima

slamnatih šešira,

koje bojažljivo skrivah

u tami škripavih ormara.

Izranjaju teška

avgustovska predvečerja

iz šuškavih svila

mojih iznošenih haljina.

Vrhovima prstiju

dodirujem svilu.

Pronalazim u zamračenim

odajama tjeskobe

davno zaboravljenu – sebe.

Sačuvah dah

minulih ljeta

u gnijezdima svojih nemira,

na kolosijecima zebnje…

Putujem nesanicama,

ne bih li 

na peronima prošlog,

ponovo susrela

davno izgubljenog – tebe.

16414710

Samoće

Potražim te katkad

u nenaslovljenim tomovima

knjiga nedosanjanih ljubavi.

Tumaram predjelima nemira,

predgrađima snova,

ne bi li pronašla tren

kad dodirnuće se naši

izgubljeni svjetovi.

Ogrnuta plaštom od tmine

grozničavo prevrćem šoljice

ispijene kafe

– možda su u njima iscrtani

tvoji putevi,

možda na njima si sam…

Sklapam oči.

Krećem ti u susret.

Na putu nikoga nema,

osim tišine.

Prepoznajem te katkad

u paralelnim ulicama samoće,

dok koračamo putevima

koji se nikad spojiti neće.

Hladno je…

Na plašt od tmine

kupe se hladnoće.

Ko čipkani kišobran,

sklapam još jedan dan.

U praznu sobu spušta se veče.

Grlim ko sestre svoje samoće.

samoće

Kameni cvijet

U kolonama
odvodili su
roditelje i djecu,
da zvjerski ih ubiju,
kosti da im spale.
Na jasenovačkim
poljima smrti
moj narod ubili nisu!
Iz pepela mržnje i smrti,
duše mučenika su procvjetale.

Tamo negdje,
na pustim poljima Jasenovca,
u jednom danu
ubijani su očevi, majke i djeca,
Nestajali su čitavi gradovi i sela,
al opstala je prosta
duša pravoslavna.
Smrtno ranjena,
digla se iz pepela.

Gospode,
mučeničku dušu im prosti!
Koloni mojih usnulih zemljaka,
zvjerski zbrisanih s ovoga svijeta,
dok lojanicu palim
za pradjedovske kosti,
što ostaše podno Kamenog cvijeta.

kameni cvijet

Presuda

Zatvoriću oči i pustiti
druge da mi sude.
Neka se nadmeću
kraljevi i dvorske lude
ko će presudu
bolju mi dati.
Za sve moje boli,
vrline, mane,
osmijehe, suze,
izgovorene riječi,
pobjede, poraze,
nezarasle rane
– sudije će presudu
iza leđa reći!
I neće razumjeti,
sva moja ćutanja,
ljubavi, brige,
slabosti i strasti,
sve moje pjesme
i moja lutanja,
al će da sude,
bez imalo časti.
Zatvoriću oči,
pa, neka mi sude!
Presudu oni,
šapatom će reći.
Ti ljudi zvijeri,
hijene i Jude,
puteve moje
nikad neće preći.