Vrt ukroćenih bura

Neki sivi konjanici
dolaze u vrtove
mojih ukroćenih bura.
U dahu njihovih
umornih konja
prepoznajem opomene.

Prilazim im nasmijana
i bosa.
Pjesmom ih kitim.
Šapućem im o
plavetnilu života
i iz pehara mog pradjede,
nekog davno umrlog kneza,
dajem im da ispijaju
pjenušava pomirenja.

Cvjetovi u mojoj kosi
im se smiješe
i pozdravljaju ih sjajem
jutarnje rose.
Ja koračam bosa
i sivim jahačima
šapućem stihove pune života.

Pjevam im baladu
o zaboravljenim nadama
davno udavljenim
u močvarama učmalosti
iz kojih su prkoseći ništavilu
procvjetali bjeličasti
cvjetovi lotosa.

Nebo iznad ljubavi

Potrošio si ironične
riječi,
usput ih odbacivši kao
papirnate maramice.

Ostala su samo
beskonačna ćutanja.

Na izgužvanim košuljama
nemarno si zaboravio
mirise naših bezbrižnih
predvečerja,
toplinu vatre iz kamina,
od koje je samo
pepeo ostao.

Susrećemo se
svakodnevno, po hladnim
hodnicima lavirinta
u koga smo svojevoljno stupili,
usput zaboravljajući
u šta su nas ovi zidovi pretvorili,
a šta smo to nekad bili.

Koračamo
bez cilja i kraja.
Koračamo hodnicima
punim vlage naših
isplakanih dana.

Naša je ljubav postala
strvina,
odbačena pored
prašnjavog druma.
Oblačno nebo
Iznad nje,
puno je gladnih,
crnih vrana.

1244714916_gorenkov_surrealism_13

Zalutali brodovi

Šaputala sam neku pjesmu
o konju u samrtnom ropcu,
što dušu predaje šumi.

Posmatrao me je stranac
sa ožiljkom na desnoj obrvi
i pernatim glasom
nesrećnog anđela.

Moja pjesma šapatom je
zastajala u strančevoj kosi
i od nje su se razgranale
njegove napukle misli:

„Neminovnosti nam
uvijek dolaze na vrata
i nema tog ključa,
koji može da nas zaštiti
od susreta sa njima“

Pjevušila sam šapatom
neku zaboravljenu pjesmu.

Stranac sa ožiljkom
na desnoj obrvi
i pernatim glasom
nesrećnog anđela,
odlazeći prema nevidljivoj
pučini, u pjesmu mi je upleo
svežnjeve gorčine.

Šapućem i dalje

onu zaboravljenu pjesmu
iz koje cvjetaju gorki
plodovi.

Zašuštaće negdje pored njega,
sve moje prognane misli,
kad u snove mu dođu
zalutali papirni brodovi.

 

33

Čovjek s kaputom od jedara

Susrela sam tvoj pogled
jednog crvenog sumraka
na raskršću
sopstvenih potonuća.

Nosio si kaput skrojen
od odbačenih jedara,
koja si pronašao na obali
onog davnog maja,
kad more je zapljuskivalo
tvoje najbolje godine.

Šaputao si pjesme
o smijehu i suzama.

„ Da li si slušala jecaje
pšenice,
dok duša joj se
u prah pretvara?

Njen jecaj je pjesma
vodenice
što putuje svijetom
u grgolju vode.
Jecajem duše,
pjesma se stvara!“

Poklonio si mi
crveni končić, kao štit
od urokljivih pogleda
i tužnih riječi.
Na dlan mi položio
zrnce nespokoja.
„Samo ga pusti da raste…“

Otišao si bez pozdrava.
Nikada više sreli se nismo.

Ostao si jedina boja
čežnje, svih ovih godina.
Sva tuga i ljepota.

Jecajem duše te pjevam,
uporno i tiho,
dok odmotavam klupko
sopstvenog života.

flat550x550075f-u3

Činjarica

Njegovala je neobične priče u uspavanim predgrađima navika. Kao dragocjeno sjemenje, koje će procvjetati kada ga ogrije nečiji topli pogled, ona je sijala riječi. Govorilo se da džepovima kaputa, umjesto svilenih maramica, uredno složene nosi rime i slova i da za svakoga prolaznika kome se usput osmijehne, već unaprijed ima spremnu lijepu riječ, ubranu sa drveta koje je gajila u vrtu iza kuće.
Šaputalo se da je alhemičarka, koja je pripitomila zvijezde i da svake večeri kupa Mjesec u činiji od zlata, da pod oronulim orahovim stablom u vedrim ljetnim noćima s vješticama ispija čaj. Govorili su da je pod pernatim jastukom uspavala čuvarkuće zmije i da im šapuće priče prije spavanja. Da je po krvi i Vesni i Morani sestra i da se nikada ne zna čija će se sjenka u njoj probuditi.
A ona je rječima slikala svoje vidike. Umivala Suncem rime i slogove. Pažljivo ih slagala u papirne stogove. Kao svečane haljine, oblačila se u paučaste tišine, potpuno oslobođena ljudskog bremena taštine.
I samo je njegovala neobične priče u uspavanim predgrađima navika.

 

*Slovenska mitologija Činjarice opisuje kao djevojke i žene koje su vladale magijom.

 

uh3-sama21

Za tri zlatna dukata

Kad rasplinu se zrela
jutra moga života
utišaću brbljive misli
i za tri zlatna dukata
na nekom zaboravljenom trgu,
pored dva ulična svirača
rasprodaću sve svoje riječi i slova.

Rasprodaću sve svoje riječi i slova
i ukrotiću ovo srce,
uplašenu sivu pticu.
Kupiću polovnu masku tužnog pajaca,
jedan maslačak gorak
i žut.
Bosonoga i s maskom na licu,
krenuću sama na put.

Bosonoga i s maskom na licu,
krenuću sama na put.
Kupiću zlatni kavez
i jednu bijelu pticu.
Bijelu pticu, čija pjesma je
zaspala u mojim očima.
Majčinski, na rame ću je spustiti,
tu da joj bude dom.
Strpljivo je učiti,
s oblakom da se druži.

Kad rasplinu se zrela jutra
moga života,
za tri stara dukata
rasprodaću zlatne okove
i kao sa izgubljenom sestrom,
zagrliću se s šumom.
Samo sa nebom
i pticama ću se družiti
i samo ću pjesmu nositi
uvijek u srcu svom.

U prodavnici kosmičkih čuda

U ovu prodavnicu
kosmičkih čuda
slučajno si svratio
onog pokislog petka.
Onog petka
u aprilu,
kad oblaci su u
svojim vlažnim utrobama
prenosili tajne poruke
slučajnih ljubavnika.

Kiše su se tog petka
prosipale, kao skriveni
ljubavni uzdasi
i zemlja je mirisala
na smokve i na grožđe.

U ovu prodavnicu
kosmičkih čuda
stupili smo kao neznanci,
al nemirom me okovala
tvoja srebrna sjenka.
Dok oblaci iznad nas
su drhtavo
o ljubavi ćutali,
onog pokislog
aprilskog petka.

Rastali smo se nepovratno.
U sumrak se stopili
kao dva potpuna stranca.

I ne mislim često o tebi,
dok u aprilskim kišama,
nepozvan,
ne izroniš iz tame
i ne progovoriš šapatom
nekog slučajnog ljubavnika,
čija riječ mi je
s oblaka
skliznula na rame.