Topole

Pored rijeke,
usamljene,
šume topole,
još jedan januar,
ispraćajuć na put.
Drhte na vjetru
njihove grane gole.
Studeni vjetar
okiva mrazom,
prazan seoski put.

Pored rijeke,
usamljene,
topole šume.
I drvo drhti,
nejake grane je strah
– da drumom ne naiđu
siluete crne,
što sasjeće mlado stablo,
pretvorit ga u prah.

Pored rijeke,
usamljene,
šume topole.
Sanjaju ljetnje noći,
krošnjom da dodirnu zvijezde…
Puštaju treperave snove
u granama da im se gnijezde,
čuvaju
i griju
u njihovoj samoći.

Put

Plašim se,
kad ispred mene zastane,
zlatni čun,
kad časovnici moji
zauvijek stanu,
kojom rijekom
u vječnost ću otploviti,
kad Anđeli,
što pod krilima su me vodili,
umorna lica,
pred Gospoda stanu.

Plašim se,
da li će
u trenu da izblijede,
svi časovi, kad dušu sam
pred Svevišnjim ogolila?
Da li će me umornu čekati,
da li će dušu da mi slijede,
oni što davno su rijekom otplovili,
oni za koje sam se u tami molila?

Plašim se,
da li će bez mene moći,
oni, što zbog njiih sam,
za života bdila,
čije vrline i čije grijehe,
na svoju dušu,
na krst svoj,
bez pogovora,
ja sam nakalemila.

Plašim se,
kad ispred mene zastane,
zlatni čun,
da li će umornoj duši,
vasiona dveri otvoriti,
ili će u beskraju nestati,
moj život mali, kao trun,
kad oči budem morala,
zauvijek zatvoriti.

Krletka

Kasni novembar
kao haljine od svile
po sobi
raspoređuje tmine.
Tu, gdje vrijeme
već odavno stoji,
jedino još vijerno
množe se praznine.

Iz krletki od zlata
odletješe ptice
šarenih krila.
I kao ukrasi od stakla,
na studenom vjetru
trepere tuge,
tamo gdje pjesma
nekad je bila.

Kasni novembar
obojiće injem hrizanteme.
Da li to neko kuca na vrata?
Tišina.
Pustoš.
Uzalud nada!
Počinje kiša…
Prolazi vrijeme.

4b73e153a2931e31sg0

Put

Ne drhti umorna dušo,
dok vrijeme drumom pada
ko pšenice zrelo zrnje.
Ti koračati moraš,
neka te ne plaši trnje.
Taj eho srca tvoga
– praiskonski je strah.

Ne drhti umorna dušo,
ništa promijeniti nećeš.
Umorna, čak i sama,
nastavi da se krećeš.
Ne boj se, umorna dušo
– sve radosti i strepnje,
na kraju postanu prah!

osen-001

Sedef

U sazvučju leptirovih krila
šapućem te.
U svim mojim tišinama
lelujaju pore tvoga imena.
Oblačim se u izblijedjele boje
iznošene žudnje
i kao razbaštinjena kneginja
lažnim sedefom bojim sivilo.

Šapućem te.
U paviljonu samoće
uporno rastjerujem moljce beznađa
i s večeri,
kao vrijedne kristale,
po sobi raspoređujem
modre oblačiće sjete.

Udišem te,
kao miris nove jeseni
i
brižljivo skrivam od nadolazećih
snijegova zaborava.

71927186

Književni susreti na Kozari – pjesnici zavičajnog kruga

18. septembar 2015. Galerija 96 – Prijedor

12042674_752186314908701_732022003678130202_n

Berislav Blagojević

12047031_752183998242266_5283060305380758619_n11145188_752186344908698_720202560674530033_n

Željko Galonja

10257202_752183544908978_7383130503118858113_n

U „Galeriji `96“ u Prijedoru je u okviru 43. Književnih susreta na Kozari održano književno veče pjesnika Zavičajnog kruga u kojem su učestvovali pjesnici potkozarskih opština i gradova.

Na književnoj večeri učestvovali su pjesnici Dragana Kragulj i Miloš Stijepić iz Prijedora, Nina Eraković iz Kostajnice, Kristina Plavšić iz Novog Grada, Berislav Blagojević iz Banjaluke, Željko Galonja iz Gradiške ,Živko Vujić iz Laktaša, Milan Rakulj iz Srpca.

U muzičkom dijelu programa učestvovao je profesor prijedorske Muzičke škole „Savo Balaban“ Dragan Marinković koji je na gitari izvodio balade Arsena Dedića.

Ljuštura

Jutro je odavno palo
u tvoju sobu.
Sa tavanice,
ko umorni šišmiši
vise preteške misli.
Trulež i tama,
kao u grobu.
Na tremu,
jedan uz drugog,
drhte vrapci pokisli.

Uz cigaretu
i prvu kafu,
glođeš tek rođen dan.
Ne ideš nikud.
U ljušturi je toplo.
Topiš se u sopstvenom strahu.
Cijeli tvoj svijet
– ova soba i stan.

Kad raspe se sumrak
– oglodan dan
pred zvijeri padne ko kost.
Bez pozdrava,
Na put ćeš i ti.
Na ovom svijetu
bio si samo gost.