Jedrenjaci

Dani su moji,
tek obojene tmine.
Ko kiše
romore riječi,
sitni bjegovi
od sopstvene tišine.

Ti jedrenjaci
banalnih lutanja,
čamci su što me nose,
daleko od mene,
mojih jezovitih ćutanja.

Ne želim susret sa sobom,
strepim od takvog poznanstva.

Ko vjetar,
nose me riječi.
Jedini svetionici,
u uvali
tugom ispunjenog prostranstva.

e86fa11a2f15ff21c1cd501452923cedfbeaf046_m

Ljeto

Raspliće boje juni

po nebeskom svodu.

Trepere breze

i vrbe.

Uplovljava ljeto u grad

u zlatnom sunčevom brodu.

Povijaju se makovi

pod dodirom sunčevog sjaja,

po poljima rasuti

ko zrnca

crvenog nara.

Raspliće mirise juni…

Tišina sa mnom pjeva,

ponekad mi se učini…

S osmjehom zagrlim ljeto

i pustim misli da plove

po plavoj,

nebeskoj pučini.

yearning____by_theresahelmer-d631prs

Srebrna mora

Uzburkaše se
maglovita pristaništa nesanice,
kad brodove od papira
predadoh
snovolovcima mornarima,
što zaključani
u srcu mome sniše.

Nošena morem u sebi
otkrih,
da ploviti je lako
i kamenjarima,
sve dok na kapljice
srebrne mjesečine
duša mi miriše.

Skrivena od svih,
s večeri,
lice umivam
nad mjesečevim vedrom.
I puštam brodove da me nose.

Postaju mora kićena srebrom
u snovima žene
i kapi rose.

Moonlight_Sonata___stock_by_Cybrea_Stock

Vidici

Žale li
razbijena ogledala,
oplakujuć
izgubljene vidike?
Ili ka nebu
okrenute krhotine
stvaraju nove slike?

Usahle nade,
predosjećam
pustoš i sušu…
O, da li ću
od krhotina sebe
sklapajuć slike,
znati sačuvati dušu?

surrealism

Plavi saputnik

Već je prošla ponoć kada sam, pretvarajući se da spavam, osjetila da je i ona, konačno zaspala pored mene. Mirisala je na toplu čokoladu, topla, malena i nježna. Poljubila sam joj kapke i trepavice, pomirisala kosicu i ušuškala je ispod pokrivača, da joj ni slučajno, oni nježni, bezbrižni dječiji snovi ne bi pobjegli do jutra. Spavala je, u rukama čvrsto držeći omiljenu plišanu igračku. Malog Plavog Slona.
Ne sjećam se više kako je započelo njihovo prijateljstvo. Uostalom, sve prava prijateljstva i započnu spontano, pa taj trenutak kada smo svog prijatelja upoznali više i nije bitan. Bitni su oni trenuci koje smo kroz život dijelili, koji su od nas učinili bolje, bogatije ljude.
Jelenino prijateljstvo sa Malim Slonom, mogla bi slobodno reći, tako traje već godinama, iako će Jelena tek u julu ugasiti četiri svjećice na rođendanskoj torti. Mali Slon, gledajući na ostale plišane igračke, kojih moje djevojčice imaju bezbroj u svojoj dječijoj sobi, zaista nije ništa posbno. Već prilično izlizan, izblijedio od mnogobrojnih pranja i sa otiskom dječije ruke oko vrata nastale od neprekidnog nosanja, Mali Slon, na prvi pogled i nije reprezentativna igračka.Ipak, moju Jelenu svi prepoznaju po ovom malom plišanom prijatelju.
Prošao je Mali Slon sa nama do sada čitav jedan život, koji sve ostale igračke ovoga svijeta nikada neće doživjeti. Družeći se sa svojom trogodišnjom djevojčicom i njenim plavim saputnikom, više me niko ne može ubijediti da je to samo igračka. Dobro znam, da negdje ispod plavog pliša kuca maleno, nježno srce, koje sve razumije, sve čuje i zna, a opet ćuti i čuva tajne pune svemira, mašte, vila i Snježnih Kraljica, koje snježnih, zimskih večeri lupaju u prozore, remeteći spokojni dječiji san.
Udisao je Mali Slon mirise Grmeča, šetajući s Jelenom zelenim puteljcima pored potoka u selu. Šetao se kršnom Hercegovinom. Grijao na vrelom avgustovskom suncu negdje u Herceg Novom. Kao Jecin veliki drug, zajedno su uživali u šetnjama Gospodskom ulicom na proljetnom suncu u Banja Luci. Kišnih, sumornih martovskih dana,u jednoj bolničkoj sobi u Prijedoru, Mali Slon je tješio dvoipogodišnju djevojčicu, iscrpljenu i bolesnu… Najbolji drug i najdraži plišani zagrljaj.
Protekli vikend je donio prvo,pravo proljetno sunce i na obalu Une. Idealno vrijeme da odemo u prirodu, da se odmorimo od preduge zime i svega onoga negativnog što je zima donijela sa sobom. Mala Novska Rujiška nas uvijek čeka. Naš dio zemlje, sunca i neba. Uživanje u šetnji, u igrama pored škole, trčanju, branju visibaba i jagorčevina. Rezultat uživanja, nakon povratka u grad bilo je puno kupatilo prljavog veša. Na vrhu te gomile, kao kralj, sjedio je Mali Slon, potpuno prljav od blata. Njegov red za „kupanje“ u mašini za veš, došao je tek kada sam u mašinu stavljala treću turu prljavog rublja. Bilo je već prilično kasno, starije curice odavno zaspale, a Jeca, iako umorna od dva dana provedena u prirodi, nespavanja, skakanja i trčanja, ipak nije htjela na spavanje. „Jelena, idemo na spavanje!“ već prilično umorna, više sam naredila, nego nježno rekla. Pogledala me svojim krupnim, crnim očima, u koje kao da su se tog trenutka slile sve kiše ovoga svijeta. Brada joj je zadrhtala dok mi je govorila:“Mama, a Mali Slon? Gdje je? Ne mogu bez njega spavati.“ Pokušala sam da je smirim:“Jelo, mama je stavila Malog Slona da se okupa. Vidjela si kako se isprljao na selu. Treba mu vremena da se okupa, a kad izađe iz mašine, biće mokar, mora se osušiti, pa nećeš moći da večeras spavaš s njim“ Otišla sam do korpe sa igračkama i u noj pronašla novu macu Hello Kitty. „Jeki, možeš li večeras spavati sa ovom macom? Samo dok se slon ne osuši, neka te ona čuva.“ Kao svaka dobra, umorna djevojčica koja sluša mamu uzela je macu i pošla u svoju sobu. A onda je zastala na vratima, okrenula se i pogledala me. Niz obraze su već išli potoci suza… „Mama, ne mogu. Pogledaj ovu macu. Ona čak nema ni usta! Moj Mali Slon ima usta i uvijek je nasmijan. On mi je najbolji prijatelj…“ Došla je do mene, zagrlila me oko vrata,sva mokra od suza i prošaputala:“Mamice, možemo li sačekati da se Mali Slon okupa?“ Naravno da smo ga sačekale. Još mokrog, izvadile smo ga iz mašine za veš i odmah otišle na spavanje. Držeći u ruci vlažnu plišanu igračku, Jelena je zaspala čim sam je spustila u krevet. Pazeći da je ne probudim, nježno sam joj iz ruku izvukla malenog druga. Stavila sam ga na sto pored kreveta, pa sam i njega pokrila maramom,koju sam pronašla u ormaru. Poljubila sam svoju Jelenu u kapke i crnu kosicu. Poljubila sam i Malog Plavog Slona i namignula mu… Znam da je razumio šta u tom trenutku osjećam. Zna on sve… Velika je stvar u svijetu u kome živimo imati jednog takvog prijatelja nježnog, plišanog srca, koji je uvijek nasmijan.

slike sa telefona 1669

Sutoni

Iscuriće
ko kaplja rose
i ovaj tren,
ovo spokojstvo
i draž…
U prah će se pretvoriti.

Nestaće sa zlaćanih polja
makovi crveni,
smilje
i ljiljani,
pšenica zrela
i raž.

Korake umrlih,
davno su isprale kiše.
I proljeće
novo,
zeleno,
na prolaznost miriše.

Na vrata
vječnost nam kuca,
poput rizničara,
što od umornih života,
nove živote stvara.

Nestaće, mili i nas…
Jednom nas neće biti.
Jeseni jedne zlatne
i nas i našu ljubav,
tiho i neprimijetno,
neki će sutoni skriti.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA