Iznad vinograda

Prizivam ljeta koja ne dolaze
na moje obale.

Ovdje gdje živim
kiše ne prestaju.

Olovne magle,
ko otrovne zmije
vijugaju iznad vinograda.

Stojim u mjestu.

Koraci moji
odavno svijetom
bez mene hode.

O, tako mi nedostaju
daleke žege,
dok slušam huk
te mutne vode.

Bole me ljeta
koja ne dolaze više
na moje obale.

Dok kiše spremaju blato
tu, iznad vinograda.

Promrzla od čekanja
ja još tražim
izgubljene dane.
Uplašena i sama,
ko pastir
što idući putem
zauvijek ostade bez stada.

 

Kao zrnca ćilibara

Raširili se mrazovi kao paučina. Od trenutka kad smo ljeta u sebi bez žaljenja prepustili nekim oktobrima, bespovratno smo izgubili svoja vlastita sunca. Jeseni su neopaženo svoje mjesto ustupile mrazovima. Uselili su nam se pod kožu, u kosu, u srca i postelje.Miris prve jutarnje kafe s ukusom mraza na usnama. Hladni pozdravi, telefoski pozivi, poljupci, dodiri…
A mi… Mi smo čekali proljeća. Uvjereni da će nas već sutra probuditi neki maj, ptičiji pjev pod prozorom. Čekali smo proljeća koja se neće vratiti. Naučeni na tmine, nismo se trudili pronaći izlaz iz mraka.
Ponekad bi u samotnim predvečerjima, kao zrnca ćilibara bljesnuli u tami neki daleki avgustovski dani. Lijena nedeljna jutra, nepročitane novine, miris mora i Arsenov glas koji dopire sa radija.
Raširili su se mrazovi kao paučina. U četiri zida živimo sopstvene zime.
U tminama ravnodušnosti, tek s vremena na vrijeme, kao zrnca ćilibara prospem sjećanja na neka davna, zlatna ljeta i na nas zauvijek izgubljene u njima.

Sjene

Ljubav se skrila
u podnožju kule od karata,
što nekad je branismo
kao zlatno znamenje.
Zaronjeni u svoje tmine,
primijetili nismo
– survalo se na nas
neko crno kamenje.

Sad pješčanim satovima
mjerimo zajedničko vrijeme.
Ravnodušnim prezirom
zalijevamo sumnje sjeme.
Po navici podgrijavamo
sopstvene hladnoće.

I dok koračamo
ruku pod ruku,
zveče za nama
po džepovima skrivene
nepremostive samoće.

Gost

Sve lakše me sustižu jeseni.

Kad umire avgust,

u svome malenom stanu,

ko putnika namjernika,

s večeri, ugostim svemir.

Uz čaj od snova,

sa zvijezdama, dugo vodim

noćne razgovore.

Neopaženo, odnekud,

pojaviš se i ti.

I mada se skrivaš,

odaje te u titraju vjetra

neki skriveni nemir.

Rastjeraš crne oblake,

što roje se nad mojim mislima.

Učiniš, da procvjetaju

šarene vrpce na zaboravljenim,

požutjelim pismima.

I prije svitanja odeš.

Dug je pred tobom put.

Ostaje samo čežnja,

nevidljiva i teška.

Ko crnu mačku samoće,

privijam je uz skut.

sitting-mystic-195041f6-3002-4b33-9ab0-b579af130030

Ponori

Zalutala je srebrna mjesečina

na usahle obale naših nadanja.

Okna su ova

odavno izgubila vidike.

Na stolu – svečani stolnjak

i dvije čaše…

Groteskna slika ljubavi

u domu spoticanja i stradanja.

Juli je,

a tako slutim hladnoće…

Pod žmirkavim svijećama učaurenosti

ugostiću i noćas

naše samoće.  

hqdefault

Lipe pored Une

Po pretincima ormara od orahovine,
kao svilene haljine
poslagah minula ljeta
– riznicu prošlosti,
mrvice sjećanja
koja se tiho krune.
tu leže
davno zaboravljene avgustovske večeri,
skrivene strepnje i nemiri,
treperave ive i breze,
čitavi šareni svemiri…
Pod paučinom tišine
davno uspavah dio sebe.

Ne otvaram često
teška orahova vrata.
Davno sam ih zaključala
ključem od snova i zlata.
Davno sam zaboravila
onu daleku – sebe.

Tek ponekad s jula,
kraj Une,
kad lipa procvjeta zlatom,
kad olistaju zelene krune,
čežnja mi šapne za vratom.
Poželim da me bude
davno prohujale kiše.
Jer, nigdje na cijelome svijetu,
ko tu kraj rodne Une,
na nostalgiju i prošlost
lipa ne miriše. 13315248_887286148065383_6212575842546595018_n