Iz sveske pokidanih listova…

Sad mi samo pokloni jedan poljubac dugi,
a onda neka sve nestane sa tvojim odlaskom.
Ti ćeš biti s njom, a meni će ruke ugrijati drugi
i živjeću bez tebe, prekrivši lice onom starom maskom.

A ja sam sama kriva za ovu tugu,
jer sam pomislila da si se konačno zauvijek vratio,
a zaboravila sam da ti sad imaš ulicu drugu
i da si u staru samo iz navike svratio.

— — — — — —

Život moj tvoje ime u srcu nosi,
poneku pahulju neke zime davne,
koja se topi u tvojoj kosi
i jednu ulicu Vojvodine ravne.

— — — — — —

I znam da ne znaš, kad kreneš na put,
da se ti uvijek meni vraćaš,
a kad odlaziš, ne osjećaš gorčinu kojom je ispunjen mog srca svaki kut,
jer ti nikad nikog ne ispraćaš.

Ćutaću sada, jer prava ljubav nema riječi,
al možda će ti sve reći moje zamagljene oči,
a ja ću i dalje sanjati o nekoj našoj zajedničkoj sreći
i danu kad ćeš mi jednom zauvijek doći.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s