Bajka o dvije sestre

U jednom dalekom gradu, živjeli su otac i majka sa svoje dvije kćeri. Djevojčice su bile veoma ljupke i nježne. Ipak, mada su rođene istoga dana, iste godine, starija sestrica bila je mirnija, povučenija, nježnija. Mlađa, pak, bila je opšta suprotnost – vesela, pričljiva, brže je skretala pažnju na sebe i svojim zvonkim smijehom unosila radost i raspoloženje u dom svojih roditelja.

Kada su djevojčice napunile petnaest godina, otac i majka ih pozvaše u vrt:

„Djeco, došao je trenutak da vas pustimo u svijet. Ovo će biti putovanje vašeg života. Zapamtite samo jedno – na ovaj put krećete zajedno, ali, odluke koje ćete morati donositi na putu – donosiće svaka za sebe. Nakon godinu dana, majka i ja ćemo vas čekati u ovom vrtu. Nadam se da ćete se vratiti bogatije! Želim vam puno sreće!“

Poljubivši curice, otac i majka se oprostiše od njih…

Dvije sestre, držeći se za ruke krenuše širokim drumom koji je vodio u nepoznato. Smjenivali su se dani i noći. Sunce poput velike narandže bojilo je horizont u bezbroj vatrenih boja. Mjesec iznad njihovih glava igrao se morima i okeanima, kao dječak šarenim klikerima. Djevojke su se ogledale u bistrim potocima, udisale vjekove hodeći četinarskim šumama koje su se kao zelene svilene marame prostrle ispred njih…

Već pomalo umorne, oko podne, jednog nedeljnog dana, dok čula su se u daljini crkvena zvona, a iz šume je dopirao uporan zov kukavice, djevojke stigoše pred napušten zamak. I mada im niko nije rekao, znale su, da je to odredište njihovog puta.

Ušle su u predvorje zamka, hladno i prostrano. Sa zidova su ih pozdravljale navjerovatno lijepe slike – prirode, lova, berbe grožđa i nepoznatih Bogova i Boginja koji su uživali u svim blagodetima vječnoga života.

Ispred njih stajalo je četvero velikih, teških, hrastovih vrata. Znale su da moraju da ih otvore i da uđu u svaku prostoriju iza njih, ma šta ih tamo čekalo.

Otvoriše prva vrata. A tamo u ogromnoj sobi koja se pružila ispred njih, sve je mirisalo na proljeće – tek olistale grane s kojih su se slijevale teške kapi proljetne kiše, cvjetovi divlje trešnje, koji su tako opojno mirisali. Staze ispred njih bile su posute smaragdima. Bezbroj žutih maslačaka bili su prava gozba pčelama i nježnim crvenim Buba – Marama. Sestre se u čudu pogledaše i odlučiše da svaka od njih uzme nešto iz ove sobe, pa kad se vrati kući da pokaže ocu i majci. Mlađoj sestri, pažnju privukoše smaragdi, zeleni kao najljepši virovi Une u avgustu, kad ljeto oboji rijeku. Bez razmišljanja natrpa džepove ovim kamenčičima. Stavila bi ih još u džepove, ali znala je da ih čekaju još tri sobe, a ko zna koliko je blago u njima, kad je ovolika ljepota u prvoj sobi. Starija sestra je razgledala svu tu ljepotu koja je okružuje. Nije znala šta da uzme i ponese ocu i majci, ali kad ugleda cvijet divlje trešnje, okupan suncem, mirisan kao mladost i proljeće, znala je da ne može pogriješiti. Nježni cvijet, bio je ono što je ona ponijela iz ove zelene sobe.

Došao je red da uđu u drugu sobu. Otvorivši druga vrata, dočekaše ih zlatna polja pšenice, umorni, dugi avgustovski dan i plavo nebo posuto safirima. Sve je blistalo na suncu. Cvrčci, drozdovi i lagani ljetni povjetarac bili su jedino što se čulo u ovoj sobi. Mlađa sestra ovaj put džepove natrpa safirima. Starijoj na dlan sleti leptir, plav, kao ljetno nebo. Da, ovaj leptir će biti najljepši dar mojim roditeljima.

Treća soba pred njih prosu svu svoju rumen. Ćilibarske šume, riku divljih jelena i krupne, okrugle divlje kestene. Miris ljeta koje je ostalo za njima izazivao je neobjašnjivu sjetu… Bogata soba, prepuna zlaćane jeseni nudila je svoje plodove, tako lijepe i sjetne u isto vrijeme… Mlađa sestra iz ove sobe ponese predivne ćilibarske cvjetove ukrašene zalćanim listićima. Starija uze tek jedan divlji kesten koji joj je iznenada pao pred noge. Nisu ni stigle da se nagledaju sve te ljepote i čudesa, kad se treća vrata zatvoriše za njima.

Umorne od puta, držeći se za ruke, sestre otvoriše i četvrta vrata: Srebrna soba protkana najljepšim bijelim biserima stajala je pred njima. Bila je pusta i hladna. Čuo se samo vjetar koji je duvao kroz otvorene prozore ove ledene sobe. Sestre su koračale sobom, koja je bila najduže i najhladnija od svih, ali što su dalje išle, vjetar je postajao sve jači. Mlađa sestra se sagnu da uzme najveći biser koji je ikada u životu vidjela. „O, kako će se otac obradovati, kada vidi koliko sam mu blago donijela“ pomisli dok je rukama dodirivala ledeni bijeli biser. Odjednom, sjeverni vjetar, poče da duva jače nego ikad… Biser joj ispade iz ruke. Jedino što je uspjela, bilo je da dohvati toplu ruku svoje starije sestre. Sestre se zagrliše, dok ih je vjetar nosio kao dva lista u oluji…

Bježeći od zime četvrte sobe, od hladnog predvorja ovog nestvarnog zamka, vratiše se na put kojim su krenule iz roditeljske kuće. Na putu su shvatile da su sve što su pronašle u sobama ovog dvorca izgubile u četvrtoj sobi. Promrzle i umorne zaputile su se kući.

Roditelji su ih čekali u vrtu. Držeći se za ruke, postiđene zbog toga što nikakvo blago nisu donijele, sestre stadoše pred oca i majku. Radosni što vide svoje mezimice nakon toliko vremena, roditelji im potrčaše u zagrljaj.

Starija sestra reče: Oče, zar nisi ljut na nas, što nikakvo blago ne donesošmo?

„O, kćeri moje drage, kako da budem ljut. Vrativši se iz dvorca koji život predstavlja, vas dvije ste se držale za ruku. Veće blago od toga mi nije potrebno! U životu ćemo sticati i gubiti bogatsvo i tako mora da bude, ali ruka sestre, treba da je uvijek tu za nas, kroz sva doba našega života. To je najveće blago koje nam je život dao!“

Na blog servisu Blogograd.org objavljujem poeziju od njegovog osnivanja. To je mjesto gdje puno češće komentarišem i komuniciram sa „sugrađanima“ (mada i tu dosta rijetko, zbog izuzetno malo slobodnog vremena kojeg imam ). Žao mi je što nemam vremena da se više družim sa vama ovdje, ali jednostavno ne stižem. Nisam stigla čak ni da se igram svih onih blog – igrica koje u poslednje vrijeme kruže ovuda. U par riječi o sebi, pokušaću da se iskupim za te propuste: Zovem se Kristina Plavšić iz Novog Grada u BiH. Udata sam, majka tri curice, potpuno posvećena svojim princezama. Blog sam počela voditi na nagovor supruga, koga neki od vas poznaju kao Mandrak72. Zahvalna sam mu na tome što me je uveo u ovaj čarobni svijet. Blog i poezija su umnogome promijenili i uljepšali moj život, poglede na ljude i svijet oko mene. Ovdje svratim kad nađem koji slobodan trenutak, malo mira i tišine, pa da zavirim u vaše šarene svjetove. Tu sam, čak i ako ne ostavim komentar svaki put. Hvala i vama što svraćate na ovo mjesto, gdje ostavljam tragove svoje duše!

Da, priču sam započela Blogogradom. U Blogogradu ovih dana – dvoboji bajkama. Nikada do sada nisam pisala bajke niti priče. Ovo je prva koju sam napisala. Bilo mi je zabavno i izmamilo osmijeh na lice 🙂 Pokušajte i vi napisati svoju bajku. Možda vam proljeće prije zakuca na vrata!

Advertisements

11 thoughts on “Bajka o dvije sestre

    • Kristina Plavšić kaže:

      🙂 Hvala! Upravo čitam šta sam danas pisala ovdje, pa nađoh bezbroj gramatičkih grešaka, koje sad ispravljam. Tako je to kad pišeš post, a djevojčica od dvije godine te vuče za rukav i stalno nešto „želi“ 🙂 Pozdrav iz Republike Srpske!

  1. maja2maya kaže:

    Moram da kazem da sam pricu procitala mojim djevojcicam pred spavanje. Starija, koja ima cetiri godine se odusevila. Toliko da je trazila da joj pricu dam da ponese „svojim drugarima u vrtic“. I jesam. Reakcija je bila velicanstvena. Mozda nisi imala nesto ovakvo na umu kada si je pisala, ali klinci su odusevljeni. Vaspitacice mi kazu da su im je citale vec nekoliko puta i da zele da je slusaju ponovo i ponovo. A sto je najvaznije zele i da razgovaraju o njoj. Hvala jos jednom. Pozdrav iz Beograda 🙂

    • Kristina Plavšić kaže:

      O, kako me je ovo obradovalo, samo da znaš! 🙂 Hvala ti od srca i ljubi svoje male anđele! Priča je nastala spontano, kao igra u Blogogradu, gdje vodim svoj blog kao Dalia. Ovo je prva priča koju sam napisala, ali zaista, utkala sam malo sebe u nju, jer ja sam prije svega mama tri curice s kojima maštam i živim djetinjstvo, ali takođe sam i sestra i znam šta ruka sestre znači u životu. Puno pozdrava iz Novog Grada, malenog grada u Republici Srpskoj, gdje je Una čarobno zelena i svaki dan nam šumi svoje bajke ♥

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s