Gost

Sve lakše me sustižu jeseni.

Kad umire avgust,

u svome malenom stanu,

ko putnika namjernika,

s večeri, ugostim svemir.

Uz čaj od snova,

sa zvijezdama, dugo vodim

noćne razgovore.

Neopaženo, odnekud,

pojaviš se i ti.

I mada se skrivaš,

odaje te u titraju vjetra

neki skriveni nemir.

Rastjeraš crne oblake,

što roje se nad mojim mislima.

Učiniš, da procvjetaju

šarene vrpce na zaboravljenim,

požutjelim pismima.

I prije svitanja odeš.

Dug je pred tobom put.

Ostaje samo čežnja,

nevidljiva i teška.

Ko crnu mačku samoće,

privijam je uz skut.

sitting-mystic-195041f6-3002-4b33-9ab0-b579af130030

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s