Kao zrnca ćilibara

Raširili se mrazovi kao paučina. Od trenutka kad smo ljeta u sebi bez žaljenja prepustili nekim oktobrima, bespovratno smo izgubili svoja vlastita sunca. Jeseni su neopaženo svoje mjesto ustupile mrazovima. Uselili su nam se pod kožu, u kosu, u srca i postelje.Miris prve jutarnje kafe s ukusom mraza na usnama. Hladni pozdravi, telefoski pozivi, poljupci, dodiri…
A mi… Mi smo čekali proljeća. Uvjereni da će nas već sutra probuditi neki maj, ptičiji pjev pod prozorom. Čekali smo proljeća koja se neće vratiti. Naučeni na tmine, nismo se trudili pronaći izlaz iz mraka.
Ponekad bi u samotnim predvečerjima, kao zrnca ćilibara bljesnuli u tami neki daleki avgustovski dani. Lijena nedeljna jutra, nepročitane novine, miris mora i Arsenov glas koji dopire sa radija.
Raširili su se mrazovi kao paučina. U četiri zida živimo sopstvene zime.
U tminama ravnodušnosti, tek s vremena na vrijeme, kao zrnca ćilibara prospem sjećanja na neka davna, zlatna ljeta i na nas zauvijek izgubljene u njima.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s