Pismo za izgubljenog putnika

Odavno sam naučila
zadržati dah, kad jutro
poput ovoga donese
plimu tebe.
Molekulima tvoga odsustva
obojim puteve sopstvene
krvi i sanjam da si tu.

Tvoja putovanja za mene
nisu odlasci.
Davno sam te uspavala
u svojim ponoćnim nemirima
i jutarnjim potonućima.
Šaljem papirne zmajeve
da uđu ti u trag i nasumično
biram riječi kojim bih te
uplašena i umorna u pjesmu
sklupčala, da bar na tren
tu prespavaš, kao nekada davno
pored roditeljskog ognjišta.

Kao molitvu, šapućem ti ime,
tek puste riječi – moje sve
i ništa…

Od mojih umornih misli
razgranaće se oblaci iznad
rijeke i krenuće da te pronađu,
negdje na drumu,
ako još istim koracima odmjeravaš
dane negdje daleko od mene, gdje
se snovi ne tumače iz očiju umornih
starica, koje slučajno susrećeš
pored polja duvana.

Moje prokletstvo su riječi,
na bilo koji način da ih složim,
u svakoj pjesmi pronađem tebe.

Moje prokletstvo su riječi
i moja jedina svojina,
moj štit su i mač, kad sutignu me
sumorne magle svih tojih i
mojih u grobnicu svemira
bačenih godina.

Kristina Plavšić

2fb48eedec8dc2773caf0d608687b9f9

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s