Luna na pepeljastom drumu

Zadijenula sam usplahirena nedostajanja
kao biserne šnale u kosu, onoga jutra
kad vjetrovi su odali poslednju počast
umirućem ljetu i kad su umorni konjanici
čvorovima sudbine svezali nebo za Zemlju.
Stresao si sa kaputa prašnjave dodire svilenih
žena, koje si ljubio ispod mreškavih platana,
onih turobno olistalih dana, tvoje neukroćene
mladosti.
Prepoznao si lebdeće poruke u
blijedim jutrima obojenim u plavičaste tišine i
bez riječi si po mojoj svilenoj postelji, kao tragove
sopstvene prisutnosti razmjestio nespokoje.
Zadijenula sam tvoj pogled u kosu, da kao srebrna
Luna, svijetli mi drumove pepeljaste samoće,
dok po tragovima sopstvenih htijenja, koračam
nepreglednim tminama stoljetne hladnoće.

5428c655d1f6ec83c155d5845411dadc

Advertisements

4 thoughts on “Luna na pepeljastom drumu

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s