Noć kad je Mjesec progutao svoju sjenku

Zavijali su vjetrovi po kamenjarima one
noći kada mi je stiglo pismo bez potpisa
i bez adrese.

Kada si odlazio od mene one pepeljaste zore,
obećao si da ćeš se javiti, da ćeš po kišama,
vjetru ili nekom slučajnom prolazniku, poslati
glas po kome ću spoznati da li ti je na putu
srce procvjetalo ili su ga zvijeri rastrgle po
šipražju i divljini našeg bitisanja.

Zavijali su vjetrovi one noći, kada su na okna
moga sjenovitog doma, iznenada počele da
dolijeću Bogomoljke i titravo šušte krilima.

Uokvirivala sam svoje čežnje u ljupke ramove
od tisovine, svih ovih godina dok sam čekala
glasnike iz daljine. Moje uokvirene čežnje
nestrpljivo su provirivale sa zidova.

Te noći, Mjesec je progutao svoju sjenku.
Pomračina je nepovratno skrila jedini glas od tebe.
Nikada pronašla nisam ono skriveno pismo.

Pod oknima moga sjenovitog doma, toga ljeta
iznenada je procjetala opora divlja ruža. S večeri,
na njene mirisne cvjetove dolijeću Bogomoljke i
treperavo šušte krilima. Kad ljetni pljusak zalije
njene plišane cvjetove, cijela ulica odjednom
čudnovato zamiriše na nedostajanje.

background

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s